Moć do smrti

[Jesam]

Godinama nisam imao povjerenja ni hrabrosti da se povjerim ili nešto upitam roditelje. Preciznije od svoje 7. godine. Zbog tih prvih 7 godina povjerenja plus pokoja iznimka poslje toga, ispaštam vec godinama, a ispaštat cu do kraja života.
Kada bi upitao nešto kako funkcionira? ili što je? ili zašto je?. To bi izazvalo sukob. Ti sukobi su bili poprilicno stresni. Svaki je roditelj htio da preuzmem njegovo razmišljanje. Nedaj bože da sam imao svoje ili još gore dokažem svoje. Naravno ti sukobi nisu mogli dovesti do zakljucka, nego su prerastali u teme koje su vezane za neke njihove prošlosti, sadašnjosti i buducnosti. Danas komuniciram s oba roditelja do neke mjere, iako s jednim nisam godinama progovorio ni slova, ali nikad ih necu postovat kao roditelje, nego staratelje. Nikad nece imat moje povjerenje.

Da, ima ljudi koji izbjegavaju konfrontacije, dobro mi je to poznato. Moja sestra je takva i imala je iste probleme u životu.

Čudno je kako dvoje djece u istim okolnostima, s istim roditeljima, imaju toliko različit pristup. Ja sam uvijek išla glavom kroz zid, uvijek se suprotstavljala nepravdi, uvijek nastojala doprijeti do istine i odgovora pod svaku cijenu.

Poanta je u tome da je i mene to koštalo itekako, naravno na drugačiji način. Izgleda da nema ništa besplatno, lekcije se plaćaju.

Bitno je da iz njih nešto naučimo i prilagodimo svoje ponašanje na način da zadržimo svoju osobnost a da ne patimo.

Mislim da je najvažnije za to spoznati TKO u stvari jesmo, život uzimati s dobrom dozom humora, ne shvaćati stvari previše ozbiljno niti osobno i nastojati izvući sve moguće pouke iz tih situacija koje nam se nude.


I naravno, nastojati se čim više informirati i educirati, jer nam i to pomaže da budemo sigurni u sebe, u svoje stavove i razmišljanja, ali ne na jedan arogantan i isključiv način, nego tako da smo u stanju slobodno se izraziti i obraniti od nasilnika. Znači, proučiti malo mehanizme komunikacije, diskusije i valjane argumentacije i to primijeniti u praksi.

[Moldercuker]

Da, ima ljudi koji izbjegavaju konfrontacije, dobro mi je to poznato. Moja sestra je takva i imala je iste probleme u životu.

Čudno je kako dvoje djece u istim okolnostima, s istim roditeljima, imaju toliko različit pristup. Ja sam uvijek išla glavom kroz zid, uvijek se suprotstavljala nepravdi, uvijek nastojala doprijeti do istine i odgovora pod svaku cijenu.

Poanta je u tome da je i mene to koštalo itekako, naravno na drugačiji način. Izgleda da nema ništa besplatno, lekcije se plaćaju.

Bitno je da iz njih nešto naučimo i prilagodimo svoje ponašanje na način da zadržimo svoju osobnost a da ne patimo.

Mislim da je najvažnije za to spoznati TKO u stvari jesmo, život uzimati s dobrom dozom humora, ne shvaćati stvari previše ozbiljno niti osobno i nastojati izvući sve moguće pouke iz tih situacija koje nam se nude.


I naravno, nastojati se čim više informirati i educirati, jer nam i to pomaže da budemo sigurni u sebe, u svoje stavove i razmišljanja, ali ne na jedan arogantan i isključiv način, nego tako da smo u stanju slobodno se izraziti i obraniti od nasilnika. Znači, proučiti malo mehanizme komunikacije, diskusije i valjane argumentacije i to primijeniti u praksi.

U kojem god krugu ljudi se nadjem, nazivaju me "buntovnik" ili "revolter". Samo jer drzim do svojih osjecanja/intuicije, a uopce im svoje ne namecem.


Kad smo kod valjane argumentacije. Kod mojih "nasilnika" nista nije validno. Tako da se diskusija s njima ne može završiti, samo se skrece s teme na temu dok ne iscrpi. Ukoliko se iscrpe prvi, onda sam ja ili bilo tko drugi glup, neuk, primitivan, ispran mozak itd itd...
npr. Cesto se ispolji problem sto ja kada su ceremonije neke. Odbijam sudjelovat. npr. nisam antikrist ili protiv uvjerenja o Bogu i sl. jednostavno odbijam odlaske u crkvu i odbojne su mi ceremonije crkvene, kao i obicaji oko zenidbi i sl. Kazem "Ne zelim u crkvu krocit ni ulazit, jer mi je crkva odbojna kao organizacija oduvjek, od kad postojim". Nakon takve izjave doljecu uvrede i uz te uvrede dolazi "Ne mozes pobjec od toga, krsten si i krizman" (sto je istina da sam isao krstenje, pricest i krizmu i na to sam doslovno prisiljen). Napomenem da su to moja razmisljanja i da ne branim nikome da ide u crkvu i sudjeluje u ceremonijama niti osudjujem, samo ja ne zelim biti dio toga. Svejedno samo doljecu uvrede i psiho politicke analize. Koje naravno ne prihvatim samo ih pustim.
To je samo jedan dio. Takodjer trpim uvrede i kad odbijem alkohol. Iako sam skoro zaglibio u alkoholu i to je svima u okruzenju jasno. Svejedno me uredno izvrjedjaju za svaki rodjendan, za svaku drugu prigodu. Ništa što kažeš nije validno, jer odudara od neke sablone ili ne znam kako da to drugacije izrazim

[Jesam]

Neke ljude je zato pametnije zaobići. Tko te ne poštuje, nisi mu se dužan objašnjavati niti opravdavati.
Ja to vrlo brzo prerežem. Isto tako me apsolutno zabole što tko o meni misli. Nikad mi to nije bilo važno.
Najvažnije je što ja o sebi mislim, i oni do kojih mi je stalo u životu.

Kad čovjek ide protiv struje nažalost mora biti spreman na to da će se susresti s takvim reakcijama onih koji nisu u stanju misliti svojom glavom. Ali, zašto bi nam bilo važno njihovo mišljenje? Znaš kako se kaže: guske lete u jatu - orao leti sam. ;-)

Totalno te razumijem, jer sam i ja još kao dijete odbijala ući u crkvu i sudjelovati u besmislenim proslavama, ali me uopće nije bilo briga što su o tome drugi mislili jer sam znala da sam u pravu, što se danas sve više pokazuje. Sav taj pokvareni svijet, sva laž, sve manipulacije. Na satovim vjeronauka u školi postavljala sam takva pitanja na koja mi vjeroučitelji nisu znali odgovoriti pa sam se onda zafrkavala i bila nemoguća ... ali neka. Meni je bilo smiješno i mislila sam si - bože, jel moguće da je netko toliko ograničen.