Međureligijski dijalog: stvarnost ili utopija?

[naftali]

Dragi forumaši, iako je predmet moga interesa religijski odsjek ovoga foruma na kojemu sam sudjelovala u brojnim raspravama, ovo je prva tema koju otvaram.Usudila sam se i to nakon godinu i pol dana..

Ona će možda biti zanimljivija vjernicima različitih vjeroispovijesti nego onima koji uopće ne vjeruju u nešto "Više" ili pak, smatraju da su religije tek jedan od velikih konceptualnih utega čovjeku i čovječanstvu.

Nije mi cilj ulaziti u prevelike teološke dubioze pojedinih religija, već pokušati doći do odgovora na pitanje postavljeno u naslovu.

Ako krenemo od naslova onda se lako može vidjeti da se tu ne radi o dijalogu samih religija jer su one zaokružene svojim teološkim sadržajem, već o onima koji su nositelji tih fenomena, a to je čovjek!

Čovjek je taj koji govori i koji može ući u dijalog.(Objave Boga i njegov dijalog s izabranima, neka ostanu po strani u ovome času..svi možemo uzeti Sveta Pisma i to pročitati)

Ovaj čovjek o kojem govorim nije nekakav apstraktni čovjek već čovjek koji živi u vrlo konkretnom povijesnom trenutku i okružen je ljudima sa različitim baštinama vjerovanja.

Možemo li slobodno ispovijedati vjeru i u isto vrijeme, biti dijaloški osvješteni prema drugima koji su baštinici različitog vjerovanja od našeg?

Jasno je da se tu radi o putovanju svakoga čovjeka u svakodnevnom životu, a ne o jednom postavljenom teorijskom postulatu.

Dakle, mene zanima odnos JA/TI.

Što vi mislite o tome?

[Sativa]

Da, možemo ako smo čovjek.

Inače mi jako smeta (čitaj volio bih da je drugačije) to što se eklekticizam općenito smatra nečistim ili možda oportunističkim, a on je zapravo stvar koja se trebala više zastupati, naravno ne ako nas to u nekim slučajevima dovodi do zbunjenosti, nejasnoće i nejednousmjerenosti uma ( a pod jednousmjerenost ne smatram zaluđenost, fanatizam i sl. )...

Ovdje ću kopirat jedan tekst koji mi je vrlo drag i smatram da pojašnjava mnoge stvari...

Kad bih sve jezike ljudske govorio
i anđeoske,
a ljubavi ne bih imao,
bio bih mjed što ječi
ili cimbal što zveči.


Kad bih imao dar prorokovanja
i znao sva otajstva i sve spoznaje
i kad bih imao svu vjeru da bih i gore premještao,
a ljubavi ne bih imao - ništa sam!


I kad bih razdao sav svoj imutak
i kad bih predao tijelo svoje da se sažeže,
a ljubavi ne bih imao - ništa mi ne bi koristilo.


Ljubav je velikodušna,
dobrostiva je ljubav,
ne zavidi,
ljubav se ne hvasta,
ne nadima se;

nije nepristojna,
ne traži svoje,
nije razdražljiva,
ne pamti zlo;


ne raduje se nepravdi,
a raduje se istini;


sve pokriva,
sve vjeruje,
svemu se nada,
sve podnosi.


Ljubav nikad ne prestaje.


Prorokovanja?
Uminut će.


Jezici?
Umuknut će.


Spoznanje?
Uminut će.


Jer djelomično je naše spoznanje,
i djelomično prorokovanje.


A kada dođe ono savršeno,
uminut će ovo djelomično.


Kad bijah nejače, govorih kao nejače,
mišljah kao nejače, rasuđivah kao nejače.


A kada postadoh zreo čovjek, odbacih ono nejačko.


Doista, sada gledamo kroza zrcalo,
u zagonetki, a tada - licem u lice!
Sada spoznajem djelomično,
a tada ću spoznati savršeno,
kao što sam i spoznat!


A sada ostaju vjera, ufanje i ljubav - to troje.


Ali najveća je među njima ljubav.


"Iz poslanice Korićanima 13"

[naftali]

Da, možemo ako smo čovjek.

Inače mi jako smeta (čitaj volio bih da je drugačije) to što se eklekticizam općenito smatra nečistim ili možda oportunističkim, a on je zapravo stvar koja se trebala više zastupati, naravno ne ako nas to u nekim slučajevima dovodi do zbunjenosti, nejasnoće i nejednousmjerenosti uma ( a pod jednousmjerenost ne smatram zaluđenost, fanatizam i sl. )...

Sativa, ja točno razumijem o čemu ti govoriš...i zato bih dodala još jednu distinkciju.

Eklekticizam je neka vrsta pristupa ili filozofskog gledišta na (u ovom slučaju) religije.Dakle, to je teorijski problem religijskog sadržaja koji je svojstven pojedinoj vjeroispovijesti.
Ja nisam preveliki zagovornik toga jer smatram da svaka religija ima svoj put, svoj poklad vjere i teološki sadržaj, te ako bismo nasilno mijenjali taj sadržaj bilo kakvim prekrajanjem, to bi bilo "oduzimanje slobode".

Religija je kao čovjek koji ide putem spoznaje i putem srca.Zato joj ne treba to oduzimati.
Vrlo je jednostavno:ako hinduist vjeruje u više božanstava, musliman u Allaha i tvrdi da Isus nije Bog, a kršćanstvo naglašava vjeru u Trojstvo (Otac, Sin i Duh Sveti), onda se čini da je to sve nespojivo.
No, poanta je u tome, da i ne treba biti teorijski spojivo jer ni čovjek ne može biti toliko fuziran s drugim da bi izgubio svoj identitet.

Ja mogu puno pričati o razlikama među religijama, ali ovdje mi nije bilo to prvotna namjera.

Mene zanima odnos među onima koji se drže vjernicima pojedinih religija.....
Dakle, kako postići dijalog međusobnog življenja, a ne međusobnog ujedinjavanja sadržaja vjerovanja.

Više je nego jasno da nije toliko problem u različitostima religija već je problem u čovjeku.

E sad nastupa upravo ta Pavlova poslanica Korinćanima koja kaže da je ljubav ta koja je jedina kadra ujediniti i ono što se ujediniti ne može.
Ljubav je moment osobe i odnosa s drugom osobom koja je različita od tebe.
Može li ona biti iznad svih religioznih sadržaja?
Mislim da je tu ona najvažnija točka međureligioznog dijaloga.Nju treba oživotvoriti................Kako?
Eh, tu sad ima posla....Pa i kad je ljubav u pitanju, mislim da nas čeka veliko "učenje"..........

[sitka]

Evo uključit ću se i reći svoje doživljaje. Religija me kao dijete privlačila- tajni odlazak u crkvu s bakom jer moj tata nije smoi znati. Sve mi je bilo divno i bajkovito. Odjednom sam smjela ići- dapače bilo je i poželjno. Nakon par odlazaka u crkvu sam odustala...vibra mi više nije odgovarala. Željela sam neku vjeru koja će mi odgovarati i neke su mi se i svidjele, ali samo do trena gdje sam pronašla jasno izrečeno ili lijepo upakirano da je to jedina ispravna vjera.

Komunikacijom sa osobama koje se smatraju velikim vjernicima sam doživjela da su izrazito netolerantne prema ostalim vjerama.

Kako stvari sada stoje moje mišljenje je da je to zasada utopija...bar dok vjerski vođe ne pokrenu suprotan trend.

[naftali]

Evo uključit ću se i reći svoje doživljaje. Religija me kao dijete privlačila- tajni odlazak u crkvu s bakom jer moj tata nije smoi znati. Sve mi je bilo divno i bajkovito. Odjednom sam smjela ići- dapače bilo je i poželjno. Nakon par odlazaka u crkvu sam odustala...vibra mi više nije odgovarala. Željela sam neku vjeru koja će mi odgovarati i neke su mi se i svidjele, ali samo do trena gdje sam pronašla jasno izrečeno ili lijepo upakirano da je to jedina ispravna vjera.

Komunikacijom sa osobama koje se smatraju velikim vjernicima sam doživjela da su izrazito netolerantne prema ostalim vjerama.

Kako stvari sada stoje moje mišljenje je da je to zasada utopija...bar dok vjerski vođe ne pokrenu suprotan trend.

Žalosno i istinito.

Samo koliko god da razmišljam, uvijek dođem do onoga da su ljudi netolerantni prema drugim ljudima, a ne njihovim religijama....

Zato i jesam postavila temu u tom smijeru....

[egzorcist]

Međureligijski dijalog se vrši svakodnevno.
Samo što sredstva komuniciranja nisu svugdje jednaka.
Kod nekih je to jezik, kod nekih oružani dijalog itd.

[naftali]

Međureligijski dijalog se vrši svakodnevno.
Samo što sredstva komuniciranja nisu svugdje jednaka.
Kod nekih je to jezik, kod nekih oružani dijalog itd.

Dobro da si me ispravio....da, mislila sam na pozitivnu konotaciju dijaloga...
Iako, može li se uz pojam dijalog vezati onaj negativni smisao?stvarno ne znam......oružani dijalog..hmm
Zanimljivo.

[sitka]

Žalosno i istinito.

Samo koliko god da razmišljam, uvijek dođem do onoga da su ljudi netolerantni prema drugim ljudima, a ne njihovim religijama....

Zato i jesam postavila temu u tom smijeru....

Religija je jedan od izgovora ljudima da budu netolerantni...u pravu si.

Nekako mislim da je na tom polju kao i mnogim drugima najveći problem što oni koji imaju tu moć utjecaja na ljude vrše na negativan način umjesto na pozitivan.

Ali kad čovjek želi biti čovjek u pravom smislu te riječi onda ne postoji razlog za netolerantnost.

[naftali]

Ali kad čovjek želi biti čovjek u pravom smislu te riječi onda ne postoji razlog za netolerantnost.

[naftali]

smije li kršćanin jesti kurban-meso žrtvovano Allahu?

Jedno uobičajeno pitanje za vjernike, onima koji to nisu može zvučati čudno...ili smiješno.

Postoje točno određena pravila kad je u pitanju biranje kurbana.
U određenim uvjetima, oni koji nisu muslimani mogu jesti od toga žrtvovanog mesa.

E sad, kako to funkcionira na međuljudskoj razini?

Jako dobri prijatelji iz djetinjstva slave Kurban Bajram.Dolazim kod njih i ponuđena sam kurbanom.

Hoću li ja kao kršćanin, sa svim znanjem što to znači, jesti to meso?

Bilo bi mi zanimljivo da mi ovo pitanje komentira neki musliman.

Ovo sam postavila točno na temu međureligijskog dijaloga.

Zašto? Zato jer su ovo sitne ljudske stvari koje se događaju u našem svakodnevnom životu, a testiraju našu dobru volju i istinsku želju za dijalogom.

Dakle, kao kršćanin mogu reći:

Taj blagdan je mome prijatelju jako važan.Iako će on meni ponuditi kurban kao "nevjerniku", mislim da mu u tome času mogu pokazati da ga cijenim i poštujem kao osobu, te volim kao čovjek.
Pojesti ću to meso.
No, važno je napomenuti da kurban nema jednako značenje njemu koji je to izraz vjernosti Allahu i meni kojoj to znači izraz poštovanja i ljubavi prema prijatelju.

Ja ne pridodajem kurbanu religijsko značenje i mislim da to ne umanjuje, niti malo moju dobronamjernost i ljubav prema prijatelju.

Postoje slučajevi kada bih odustala od jedenja i to onda kada bi šteta bila veća od one da prijatelja ražalostim...A to je ako bi u bilo kome, ili muslimanu ili kršćaninu izazavala sablazan koja bi utjecala na njihov vjernički ili osobni stav.

U svakom slučaju, krajnje mjerilo opet bi bio čovjek, a ne neka religijska zapreka.

Jednako vrijedi za hranu ponuđenu Krišni.....

Ja istinski vjerujem da je moguć praktični i svakodnevni dijalog među pripadnicima različitih religija.Ljubavlju, konkretnom i stvarnom za čovjeka.

(ako netko bolje zna ovu problematiku, neka napiše...iz kuta islama.Bila bih zahvalna.)

[naftali]

smije li musliman čestitati kršćaninu Božić?

Smije li ili ne smije, to ja ne znam.Bolje će to znati muslimani koji se ravnaju prema svome zakonu.

Isus je za njih poslanik, dakle nije Bog.A Božić je dan rođenja Isusa Krista koji je za kršćane 2.božanska osoba.

Dakle, kako živjeti u konkretnom životu?

Zove me prijateljica na dan Božića.Čestita mi.
Kaže: Sretan ti praznik!
Iako je praznik po značenju prazan dan-dan nerada (meni je Božić blagdan/blaženi dan), ja sam sretna jer osjećam njenu ljubav i poštovanje prema meni i onome u što vjerujem.

Bez ikakve diskusije o božanstvenosti ili ne božanstvenosti Krista, mi se i dalje volimo kao ljudi.

[naftali]

katolik-baptist (ekumenizam)

Kada se radi o katolicima i protestantima, onda je tu riječ o ekumenizmu, a ne međureligijskome dijalogu....jer su i jedni i drugi kršćani.

Dodirne točke: krštenje i Isus Krist kao Bog.

Međuljudski odnos:
molitvena osmina za jedinstvo kršćana organizirana svake godine.....Lijepo.

[naftali]

pravoslavac-katolik

Katolička i pravoslavna vjera imaju gotovo najmanje razlike među sobom.

Jedina dogmatska razlika jest u ovome:
Katolici vjeruju da Duh Sveti izlazi i od Oca i od Sina, pravoslavci da Duh Sveti izlazi od Oca po Sinu.(filioque)

Sve ostale razlike su samo razlike u praktičnim pravilima koja su zapravo, promjenjiva.

Kako sam obećala da neću ulaziti u religijske rasprave oko sadržaja vjerovanja (to uostalom može svatko, ako ništa proguglati), vraćam se na razinu međuljudskog odnosa.

Je li moguć dijalog između pravoslavca i katolika?

Itekako!
Živim u sredini u kojoj je stupanj tolerancije vrlo visok.
Sve napetosti koje su se javljale na globalno-političkoj razini, često padaju u vodu kad je u pitanju čisti i svakodnevni međuljudski odnos.

Ja se vrlo dobro slažem sa ljudima iz pravoslavlja.
Štoviše, vidim u pravoslavlju jednu veliku blagodat i bogatstvo liturgije, a još više duhovnosti.
Ako je na zapadu primat ratio-a, onda je bogatstvo istoka u liturgiji srca i duboke uronjenosti u Božji misterij.

Čovjek Balkana je često pokazao da je ljubav čovjeka prema čovjeku, iznad svakog političkog raskola.
I u to se možemo osvjedočiti svaki dan.

Zapravo, lijepo je biti čovjekom.

[Ryuujin]

moram rec da ovu temu i religije kakve god bile tzv. priznate il sto vec uopce ne shvacam.
mozda se izgubim u tim vasim lijepim rijecima ispricavam se ako je tako,al ako ta neka osoba shvati i dode do toga da mu je religija nebitna da bi postovao covjeka i sva ziva bica zasto joj se vraca natrag? cemu potreba za imenom religije i odvajanjem od ostalih? krscanin,protestant,katolik,musliman,budist il kako god se zovu,svejedno su ljudi..

ali to je samo dio,podjele radimo posvuda,mrzimo se zbog razlicitih nacionalnosti i rasa,podjele u politici itd.. svedeni smo na stavljanje naziva i svaki naziv ide u razlicitu ladicu. i ljudi kazu ja pripadam "ovoj" ladici "ti tu ne spadas". tko je spreman priznati da mozda grijesi?

ogolimo pricu do kraja..vecinom vidim samo slojeve koji nam se ne svidaju ili samo one koji nam se svidaju,a ostalo se nekako ignorira il ne smatra tako vaznim. a ako vidis i dobro i lose kako se ne pitati mogu li nesto i bolje?
razumijem potrebu,oslonac na nesto vece i mocnije od nas samih i takvo uvjerenje moze biti korisno.

dolazimo do toga da nam uvjerenja kroje stvarnost zar ne?
zar se nitko ne pita koje je uvjerenje najkorisnije za sve nas? kazemo da zelimo mir,toleranciju,shvacanje ali opet tako ozbiljno uzimamo vlastiti izbor religije i automatski se odjeljujemo. kazemo gledaj sto ovi rade u ime svoje religije i zgrazamo se...
zgrazamo li se nad samom religijom ili nad covjekom? ili oboje jer se prihvacaju?
da li je uopce bitna ili je bitan covjek koji je primjenjuje?
ako se netko mora bojati da ce stradati ako drugome uvrijedi religiju ili njega onda nesto ne valja s tim covjekom i njegovim uvjerenjima.
obicaja i tradicija ima mnogo,pita li se itko koji su nam zaista potrebni?

sto je s religijom bez imena,bez knjige,bez crkve il hrama,sto je s osnovnom religijom u covjeku koja ne treba nista od toga da kaze nekome da ga voli i postuje? da li je to onda ono sto zovemo duhovnost,dusa? nije li to onda nas osobni rast,nije li to ono cemu tezimo? kao jedinka,a opet dio velike cjeline.
ima stvari koje nisu zapisane nigdje..

previse se vezemo za rijec koja je postala vaznija od zivih bica..da li je ikoja religija spremna mijenjati se ako vidi da moze bolje? usudi li se itko? da li nastavljamo i dalje sa novim pitanjima u potrazi za novim rjesenjima ili se samo drzimo cvrsto za ono sto smo vec nasli..bojeci se ici i dalje od toga jer nam je tu udobno?

moze se puno toga nauciti ali to je znanje kao i svako drugo,ne otkrivamo ni religiju ni Boga,otkrivamo sebe,ono sto jesmo i sto mozemo biti,nacina za to ima mnogo.

mogao bih dalje ali sam umoran.. idem u krpe. laku noc.

[alison]

svi mi rastemo....